KNJIGU PRVO PROČITAMO PA JE PRODAJEMO - PRODAJEMO JE DA BI KUPILI DRUGU

www.staraknjiga.com

www.staraknjiga.com

www.staraknjiga.com

ANTIKVARNICA STARA KNJIGA *** ANTIKVARNICA KNJIGA *** Antikvarnica koju knjige vole! stara knjiga je kao vino! *** sajt za prodaju polovnih i antikvarnih knjiga *** prodaja i otkup: stare, retke i polovne knjige ++++ Stare knjige **** Polovne knjige , antikvarne knjige **** Antikvarne knjige **** Prodaja i otkup polovnih i antikvarnih knjiga online +++ antikvarne knjige, polovne knjige , stare knjige , retke knjige , internet knjizara , prodaja, otkup *** antikvarne-polovneknjige *** АНТИКВАРНИЦА СТАРА КЊИГА *** антикварница књига *** половне књиге , старе књиге и антикварне књиге , антикварне књиге , половне књиге , интернет књижара *** сајт за продају половних и антикварних књига *** продаја и откуп: старе, ретке и половне књиге ++++ Старе књиге **** Половне књиге , антикварне књиге **** Антикварне књиге **** Продаја и откуп половних и антикварних књига онлине +++ антикварне књиге, половне књиге, старе књиге, ретке књиге, интернет књижара, продаја, откуп *** антикварне-половнекњиге

Život i delo Lava Tolstoja
(28. 8. 1828 - 10. 11. 1910)

„Znanje je tek onda znanje kad je stečeno naporom sopstvenih misli, a ne pamćenjem." (Lav Tolstoj)

Velika dela su poput vina, što su starija to su bolja, jer su njihovi autori po pravilu daleko ispred svog vremena i samo buduća pokolenja su u stanju da shvate širine i dubine njihovih misli. Lav Tolstoj sasvim sigurno spada među ovakve autore. Buneći se protiv svake vrste nametanja, protiv hipokrizije savremenog društva i izopačenja koje ono donosi, Tolstoj je naposletku oformio sopstvenu filozofiju. Virdžinija Vulf smatrala ga je „najvećim piscem", a Džejms Džojs, branio ga od kritike rečima: „On nikada nije tup, nikada nije glup, nikada nije dosadan, nikada teatralan." Flober je tvrdio da jedna Tolstojeva pripovetka vredi više nego ceo njegov opus, Fokner se divio „Ani Karenjinoj", dok je Selindžer prihvatio Tolstojevu filozofiju i povukao se iz civilizacije. Isti stav su delili i gotovo svi drugi veliki pisci, poput Tomasa Mana i Marsela Prusta.

Tolstoj je propovedao neopiranje zlu i Rusoovsku jednostavnost življenja. Imao je anarhistička uverenja, jer je verovao da su svi oblici organizovanja zasnovani na premisi sile, uključujući i državu i crkvu.

„Anarhisti su u svemu u pravu; u negaciji postojećeg reda i u tvrdnji da bez Vlasti ne bi bilo gore nego pod njom. Oni greše samo u tome što misle da se anarhija može uspostaviti revolucijom. Ona se može uspostaviti samo tako što će sve više i više ljudi odbijati zaštitu vladine sile... Može postojati samo jedna neprestana revolucija - moralna: regeneracija unutrašnjeg čoveka." (Lav Tolstoj)

Tolstojevi su stara, ugledna plemićka familija, istaknuta još u XIV veku u vreme Petra I i povezana rodbinskim vezama sa najvišim društvenim krugovima u Rusiji (Aleksandar Puškin je bio blizak Tolstojev rođak). Lavov otac, Nikolaj Ilič, išao je stopama svog oca, a Lavovog dede i bio strastveni kockar, ali prilično neuspešan. Porodično bogatstvo je iscrpeo i zapao u dugove. Da bi obnovio svoje bogatstvo, Nikolaj se oženio sa Marijom Volkonski, koja je poticala iz ugledne familije i bila naslednica bogatstva koje je obuhvatalo 800 kmetova i imanje u Jasnoj poljani, gde se rodio Lav Nikolajevič Tolstoj 28. 8. (ili 9. 9. po novom kalendaru) 1828. godine.

Tolstojevo detinjstvo obeležele su tragedije: kada je imao tek dve godine umrla mu je majka, a kada je napunio devetu umro mu je i otac. Njegova tetka Aleksandra, postala je zakoniti staratelj, ali je već nakon tri godine i ona umrla, pa je obaveze oko dece preuzela druga Nikolajeva sestra, Pelagija Juškov iz Kazanja.

Juškovi su spadali u najviši društveni krug u gradu, Pelagijin otac bio je guverner provincije sve do svoje smrti, a zabave i prijemi igrali su ključnu ulogu u njihovom životu. Tetka Pelagija, koju Tolstoj opisuje kao inače poštenu i čestitu ženu, učila je mladog Lava da ništa nije bolje za razvoj mladića od afere sa udatom ženom. Ovoga će se Tolstoj sećati celoga života, uvek navodeći kao primer hipokrizijie visokog društva, u kojem se preljuba ohrabruje, ali iskrena osećanja preziru i nipodaštavaju. Ovo uočavanje će mu poslužiti za oblikovanje ključne teme u „Ani Karenjinoj".

U kući Juškovih obrazovali su ga nemački i francuski tutori, koji su ljubazno govorili da iako nije baš dobar učenik, bar je dobar u igrama.

„Istina je kao i zlato, koje ne nastaje razvijanjem, već uklanjanjem svega onoga što nije zlato." (Lav Tolstoj)

1843. godine Tolstoj se upisao na kazanjski univerzitet, za koji se pripremao dve godine učeći, između ostalog, turski i tatarski jezik. Upisao se na odsek orijentalnih jezika, ali se posle dve godine prebacio na prava. Predavači su ga opisivali kao nesposobnog i lenjog. Tako su opisivali čoveka koji će do kraja života savršeno ovladati sa preko 90 svetskih jezika (između ostalog i srpskim). 1847. godine definitivno je napustio univerzitet, ne diplomiravši. Ako se osvrnemo na većinu biografija velikih ljudi, nije li matrica gotovo identična? Veliki ljudi su po pravilu nesposobni da se prilagode postojećem sistemu. Ali, nisu li upravo zbog toga veliki? Neprilagođeni za postojeće, oni su stvarali buduće. I nisu li upravo zato bili neprilagođeni, jer su uočavali suviše mana kojima nisu umeli da se prilagode?

„Geniji ne proističu jedan iz drugog, geniji se uvek rađaju nezavisno." (Lav Tolstoj)

Nakon neuspešnog školovanja, Tolstoj se vratio u Jasnu poljanu, kako sam kaže, baš zato što je hteo da uči, ali i odlučan da se posveti svom imanju i reformiše odnose sa seljacima. U ovom periodu počeo je da čita Monteskeja, Rusoa i Sterna. Poslednja dvojica su značajno uticala na njega. Život je ponovo zapao u monotoni ritam svakodnevnice i on, uprkos želji za duhovnim uzdizanjem, ponovo živi na liniji Petrograd - Jasna poljana - Moskva, živeći životom uobičajenim za aristokratski podmladak, u stalnoj potrazi za zadovoljstvima - pićem, ženama i kockom. Kad se nije provodio u gradu, lovio je na selu, na svom imanju. U ovom periodu počeo je da piše dnevnik, čuven po velikoj i bolnoj iskrenosti, u kojem je već sasvim vidljivo nezadovoljstvo takvim životnim stilom, žarka želja za racionalnim i moralnim opravdanjem života, kao i sukob između duhovnih stremljenja i telesne požude.

„Glavno za čim je hteo da plače beše to što je uvideo strašnu suprotnost između nečeg beskrajno velikog i neodređenog što je bilo u njemu i nečega uskog i telesnog što je bio on sam." (Lav Tolstoj - „Rat i mir")

1849. godine polaže ispite na petrogradskom univerzitetu, ali nakon dva položena ispita, ponovo napušta studije i vraća se u Jasnu poljanu.

Tolstojev najstariji brat, Nikolaj, posetio ga je u Jasnoj poljani tokom odsustva sa Kavkaza 1851. godine. Lavu se učinilo da će ga vojnički život otrgnuti od stalne potere za besmislenim zabavama i zato se sa njim uputio na Kavkaz i pridružio vojsci kao dobrovoljac. Nakon što je izvesno vreme služio kao običan vojnik, što je za plemića bio presedan, osim ukoliko je prognan, položio je junkerski ispit, ali je proizveden u niži čin artiljeriskog podoficira IV klase i pridružen je 4 Bateriji 20 Artiljeriske Brigade, koja je učestvovala u borbi protiv Čečena.

Suočen sa novim životnim okolnostima, on piše pripovetku „Napad", tematski vezanu za kavkaske borbe, ali sa akcentom na ključnim pitanjima: šta je to hrabrost i zašto ljudi ginu?

„Da razum ne može da upravlja životom, tvrde samo ljudi čiji je razum tako pokvaren da mu ni oni sami ne veruju." (Lav Tolstoj)

Do značajne promene životnih navika, ipak, nije došlo. Služio je kao dobrovoljac, ali plemenitog porekla, tako da su mu dani ponovo prolazili u lovu, piću, spavanju, jurenju devojaka i tek povremenim borbama. Pošto se nije radilo o klasičnom ratu, već gerilskom, to je podrazumevalo duga zatišja, tokom kojih je Tolstoj imao vremena i da se posveti svom književnom radu.

1852. godine „Savremenik", vodeće ruske novine u tom periodu, objavile su „Detinjstvo", prvi deo buduće trilogije „Detinjstvo, dečaštvo, mladost". Iako je autor bio nepoznat, pošto se Tolstoj potpisao samo inicijalima, i kritičari i čitaoci bili su u ekstazi. U istom periodu, Tolstoj je započeo i rad na delu „Kozaci" (završen 1862), u kojem opisuje svoja iskustva sa Kavkaza.

Od novembra 1854. do avgusta 1855. godine, služio je u pograničnoj tvrđavi u Sevastopolju, gde se odvijala jedna od najkrvavijih bitaka tokom Krimskog rata. Tolstoj je lično komandovao odbranom utvrđenja (i kasnije bio odlikovan za hrabrost, ali se odlikovanja odrekao u korist jednog starijeg vojnika, kojem je ona značila jer je podrazumevala višu penziju), ali mu to nije smetalo da vredno beleži svoja zapažanja sa bojnog polja, i da ih objavi u „Savremeniku" pod nazivom „Sevastopoljske priče", dok je opsada još uvek trajala, podstičući tako veliko interesovanje publike i za delo i za autora. Zapravo, car Aleksandar II je poručio svojim podanicima: „Dobro čuvajte život ovog čoveka." To je, verovatno prvi i jedini put da je imao naklonost vladara. Kada je grad pao a tvrđava napuštena, Tolstoja su zamolili da napravi studiju akcije artiljerije tokom poslednjeg juriša i da pošalje raport u Petrograd. Naredne godine proizveden je u poručnika, ali je napustio vojsku, jer više nije mogao da učestvuje u besmislenom pokolju.

„I kad je jedanput to video, on nije mogao da vidi drugačije, kao što se ne možemo vratiti obmani koja nam je jedanput postala jasna." (Lav Tolstoj - „Rat i mir")

Otišao je prvo u Moskvu, gde je dočekan trijumfalno. Kao poručnik, rado je bio viđen u najvišim društvenim krugovima, a kao književnik, bio je obožavan od literarnog krema. Ali njemu nije odgovaralo svo to društveno udvaranje, jer je osećao da se iza svega krije velika laž i udvorištvo. Ubrzo se sukobio sa polovinom redakcije „Savremenika" i vratio se u Petrograd. On nikada nije bio „profesionalni pisac", izbegavao je književne večeri, debate, jer je zahvaljujući svom bogatstvu, mogao je da ostane u nezavisnom položaju. I upravo mu je taj nezavisan položaj omogućio da jasno vidi istinu, da razlikuje žito od kukolja, da žigoše sve što je smatrao neispravnim, netačnim, pokvarenim. Nije održavao prijateljstva sa piscima iz tog perioda, jer ga nisu zanimale pomodne teme.

U periodu između 1856. i 1861. godine veoma se angažovao oko obrazovanja seoske dece, pa je u tu svrhu osnivao seoske škole, napisao bukvar i priče za decu i u želji da što bolje reformiše sistem obrazovanja nekoliko puta putovao Evropom da bi učio, ali se uglavnom vraćao izuzetno razočaran praznim materijalizmom koji je tamo vladao i bio zakon svega.

1857. godine u Parizu je prisustvovao javnom giljotiranju, što će ga kao mučna uspomena proganjati do kraja života. Piše pripovetku „Lucern", prvobitno zamišljenu kao epistolarni roman, idejom vezan za bezdušnost tzv. civilizovanog sveta.

1861. godine prisustvovao je smrti brata Nikolaja (koju će detaljno i opisati u romanu „Ana Karenjina"), koja će ga duboko užasnuti i naterati da krene u potragu sa smislom života. Iste godine počinje rad na romanu „Dekabristi", ali ga ne završava.

Nakon što je 1861. godine donet carski ukaz o oslobođenju kmetova, Tolstoj je postao mirovni sudija. Ovo mesto je podrazumevalo nadziranje sprovođenja Emancipacijske reforme i rešavanje sporova između bivših vlasnika i kmetova. Aprila iste godine žestoko se posvađao sa Turgenjevim, iako je ovaj bio veliki obožavalac njegovih dela, i izazvao ga na dvoboj. Turgenjev je to odbio, ali su ostali u lošim odnosima godinama. To, ipak, nije smetalo Turgenjevu da ga na samrti moli da se nikada ne odrekne pisanja.

1862. godine Tolstoj je počeo sa objavljivanjem pedagoškog magazina „Jasna poljana", u kojem je tvrdio da ne treba intelektualci da uče seljake, već baš suprotno. Stideo se svog nezasluženog, velikog bogatstva i stekao poštovanje seljaka zbog svoje darežljivosti. Ova godina se može uzeti kao prekretnica u njegovom životu - napustio je divlji život iz mladosti, posvetio se filozofskoj potrazi i počeo da razmišlja o braku, kao instituciji koja će uneti stabilnost u njegov samački život. Zato je i zaprosio Sofiju Andrejevnu Bers, ćerku istaknutog moskovskog lekara, koju je ranije već jednom neuspešno prosio. Sada je pristala i venčali su se 23. septembra iste godine. Cela ova predbračna drama savršeno je oslikana u „Ani Karenjinoj", samo ju je Tolstoj tamo pripisao likovima (Ljovinu i Kiti) koji su umesto njih odigrali celu predstavu. No, ova godina bitna je zbog još jednog podatka - vladini zvaničnici su po prvi put upali na njegov posed i izvršili pretres, sumnjajući da u Jasnoj poljani krije tajnu štampariju u kojoj se štampaju političke proklamacije, jer je Tolstoj u svojoj školi zaposlio studente isključene sa univerziteta posle studentskih nemira. Tokom ta dva dana, škola je bila demolirana, pa je i prestala sa radom, a prekinuto je i izdavanje časopisa. Njegov obrazovni eksperiment trajao je relativno kratko, ali je poslužio kao prvi primer dosledne teorije o slobodnom obrazovanju.

Prva dekada braka Tolstoju je donela neverovatnu sreću. Nikada pre niti posle njegov kreativan život nije bio tako bogat, niti lični život kao ispunjen. Sofija je bila gotovo još uvek devojčica kada se udala za njega, imala je samo 16 godina, ali se pokazala kao idealna žena, i uzorna majka i domaćica. Ona je bila više nego odlučna da pomaže svom suprugu u književnim poduhvatima, a najpoznatije je njeno prepisivanje celokupnog „Rata i mira" u sedam primeraka.

Juna 1863. godine Sofija je rodila prvo od 13 dece.

Još od 1861. godine Tolstoj je bio zaokupljen idejom da napiše istorijski roman o ustanku iz 1825. godine. Ali, što je duže radio, to je išao dalje u prošlost. Prvi deo „Rata i mira" objavljen je 1865. godine u „Ruskom glasniku" pod naslovom „Godina 1805". Roman je dovršen 1869. godine. Kritika je donekle zanemarila Tolstoja u godinama koje su prethodile ovom delu, jer on nije uzimao učešća u žestokoj književnoj politici tog vremena. Ali, njegov novi roman naišao je na fantastičan odziv i čitalaca i kritike.

U „Ratu i miru" Tolstoj je uspeo da naslika gotovo sve ljude sa kojima je ikada dolazio u dodir, uključujući i svu rodbinu i sa svoje i sa ženine strane. U ovom romanu svoj najpotpuniji izraz pronalazi evropski realistički roman, sa društvenom mrežom, uzbudljivim opisima i psihološkim opservacijama, ali je Tolstoj smatrao svojim prvim romanom, u pravom smislu te reči, „Anu Karenjinu", dok je ovo delo smatrao istorijsko-filozofskim prikazom jedne epohe.

U periodu od 1873. do 1877. godine radio je na svom drugom remek-delu, „Ana Karenjina", kojim će, takođe, izazvati pravu senzaciju. Tolstoj je već dugo želeo da napiše roman sa aktuelnom tematikom i nakon što je pročitao potresan članak u novinama, osmislio je siže za ovaj veliki roman, koji je u nedavnom izboru 125 svetskih pisaca izabran za najbolji roman ikada napisan. Roman je izlazio u nastavcima u „Ruskim novostima", ali je poslednji deo zasebno štampan, pošto je između izdavača časopisa i Tolstoja izbio spor oko srpsko - turskog rata. U neku ruku pomodno političko pitanje onog vremena, briga za „braću Slovene" bila je zapravo maska za rusku hegemonističku politiku, u koju se lepo uklapala ideja panslovenstva sa predstavom o izuzetnosti ruske nacije i njenoj misionarskoj ulozi u okupljanju Slovena u zajedničkoj državi, u kojoj bi najveću ulogu, kao „veliki brat", imao slikovito zamišljeni „treći Rim", odnosno Rusija. Tolstoj je to prozreo i zato je uneo ironiju u završni deo romana, kad izgubljeni Vronski odlazi da oslobađa Srbiju. Ondašnja javnost to Tolstoju nikad nije oprostila.

„A ja znam samo jedno: ti radiš uvek samo ono što niko ne radi." (Lav Tolstoj - „Ana Karenjina")

Po završetku romana, Tolstoj je ponovo osetio grozničavu potrebu da otkrije krajnji smisao života. Proživljavao je „trenutke nedoumice" i „zaustavljeni život", kako je sam rekao, izražene uvek pitanjem: Zašto? Na početku ove potrage prvo se okrenuo Ruskoj pravoslavnoj crkvi, ali tu nije pronašao zadovoljavajuće odgovore. Zato je počeo da čita Sokrata, Renana, ali se najviše oduševljavao Šopenhauerom.

„On se užasnuo, ne toliko od smrti, koliko od života, bez imalo znanja o tome otkuda je on, radi čega, zašto i šta je život." (Lav Tolstoj - „Ana Karenjina")

Zatim se okrenuo istraživanju svih svetskih religija i verovanja, ali su ga najviše opčinili budizam i hinduizam, koje je želeo da integriše sa učenjem iz hrišćanskih jevanđelja, iz kojih je izvukao ključno načelo za svoju filozofiju iz Hristovih reči: „ „A ja vam kažem da se ne branite od zla, nego ako te ko udari po desnome obrazu, obrni mu i drugi" (Mat 5:39). Pri tome, Tolstoj je posebno ukazivao na jednu od Božjih zapovesti - Ne ubij! - ukazujući da je ubistvo uvek ubistvo i da ga niko ne može opravdati nacijom, religijom ili bilo kojim drugim uverenjem. Sledeći, poštujući i dopisujući se sa Tolstojem, Mahatma Gandi će na ovom načelu zasnovati svoju celokupnu filozofiju nenasilnog otpora.

„Verujući sebi, bio je uvek izložen sudu ljudi; verujući drugima, nailazio je uvek na odoboravanje okoline." (Lav Tolstoj - „Vaskrsenje")

Tolstoj je i do tada sporadično reagovao na aktuelna pitanja, ali od početka 1880 - tih, on postaje izrazito društveno odgovoran i aktivan. 1881. godine tražio je od cara Aleksandra III da poštedi živote atentatora na njegovog oca, podsećajući na Hristove propovedi u kojima govori o milosti i praštanju, ali mu je odgovoreno: „Naš Hrist nije i Vaš." U septembru iste godine porodica se preselila u Moskvu kako bi se obrazovali stariji sinovi.

Naredne godine Tolstoj je učestvovao u popisu, posećujući najsiromašnije delove Moskve, nakon čega je bio duboko potrešen i užasnut. 1883. godine upoznao se sa V. G. Čertkovim, bogatim gardijskim oficirem, koji će uskoro postati pokretačka sila u širenju Tolstojeve filozofije. Iste godine, Tolstoju je zabranjeno da govori o Turgenjevu na komemorativnom skupu u Društvu ljubitelja ruske književnosti.

Narednih nekoliko godina osnovana je izdavačka kuća (Mediator) kako bi se širile Tolstojeve reči, ali i da bi vredne knjige drugih autora mogle da budu štampane i dostupne siromašnima. Tokom šest godina distribuirano je skoro 20 miliona kopija. 1884. godine objavio je „Ispovest", kao i „Kritiku dogmatske teologije" i po prvi put pokušao da napusti Jasnu poljanu. Njegovim životom dominira strasna želja da svet dostigne društvenu pravdu i racionalno prihvatljivu etiku.

„Zadovoljstva bogataša stvaraju se suzama siromaha." (Lav Tolstoj)

Ova drastična promena životnog stila i povećana društvena aktivnost, naravno da su privukle pažnju službe državne bezbednosti. Izdanja Tolstojeve izdavačke kuće više puta su plenjena. Ljudi koji su radili u štampariji ili učestvovali u širenju Tolstojevih načela, hapšeni su na svakom koraku. Iako je Tolstoj govorio da je vlastima bolje da uhapse njega, kao idejnog pokretača, to se nikada nije desilo. Ostao je zaštićen poreklom, bogatstvom i ugledom. A ko zna, možda vlasti nisu želele eskalaciju, koja bi sigurno usledila nakon hapšenja čoveka koji je u očima celog sveta postao neka vrsta modernog sveca. Njemu su dolazili ljudi različitih nacija, religija, pogleda i zanimanja; stotine novinara, tragalaca za mudrošću, i običnih turista svakoga dana dolazilo je u Jasnu poljanu kao na hodočašće.

„...Na jednoj starni, na njegovoj strani, bila (je) stalna napregnuta želja da sve reformiše po datom, najboljem obrascu, a na drugoj strani - prirodni poredak stvari." (Lav Tolstoj - „Ana Karenjina")

Tolstoj je prolazio kroz duboku, ličnu transformaciju, koja je podrazumevala i promenu mnogih životnih navika. Odrekao se cigareta, mesa, belog hleba i lova, često je nosio seosku odeću, radio fizičke poslove, smatrajući ih blagotvornim za moral, te odbijao društvene funkcije koje je smatrao korumpiranim. I dok je u očima sveta postajao sve veći, u sopstvenoj porodici je nailazio na sve jači otpor, prvenstveno od strane supruge. Sofija je bila vredna, angažovana žena, koja ne samo da je držala do svog aristokratskog porekla, već je i imala snažnu potrebu da obezbedi egzistenciju svih sadašnjih i budućih članova porodice. Kulminacija različitih temperamenata i stavova počinje sa njegovom željom da se odrekne svih autorskih prava i tako svoja dela učini dostupnijim široj čitalačkoj publici. Nakon žučne debate, dogovorili su se da autorska prava na sva napisana dela pre 1881. godine prepiše na Sofiju, a da ostala dela budu slobodna i svima dostupna. Animozitet je s godinama rapidno rastao, a vrhunac predstavlja Tolstojev beg iz Jasne poljane i odbijanje da se na samrti susretne sa svojom ženom. Verovatno poučen ovako gorkim iskustvom, on je postao protivnik braka i čak savetovao kao jedini i najbolji lek, potpunu apstinenciju.

„U životu, kao i u šahu, primjećujemo svoje greške tek kada se drugi njima okoriste." (Lav Tolstoj)

1886. godine Tolstoj je objavio pripovetku „Smrt Ivana Iljiča", koja se smatra najboljim delom o smrti, kao i dramu „Carstvo mraka", čije izvođenje je zabranjeno. Takođe počinje da piše dramu „Plodovi prosvećenosti", koju dovršava 1890. godine.

1891. i 1893. godine organizovao je pomoć za gladne. Takođe, nastavio je sa književnim radom, piše pripovetke - „Đavo" (1890, objavljena posthumno), „Otac Sergej" (1890) i „Krojcerova sonata" (1890, ali je prvobitno priča zabranjena) u kojima se bavi pitanjima ljubavi i braka. U želji da pomogne sekti, koju je progonila Ruska pravoslavna crkva, da se preseli u Kanadu, objavio je svoj treći i najslabije prihvaćeni roman, „Vaskrsenje" (1899).

1895. godine piše članak „Sramota" u kojem protestuje protiv telesnog kažnjavanja seljaka.

Od 1896. do 1904. godine radio je na svojoj omiljenoj priči, „Hadži Murat".

1901. godine Sveti Sinod ekskomunicirao ga je iz crkve, na šta je on napisao „Odgovor na odluku sinoda", ali suštinski nije bio potresen, jer nije ni mogao biti pripadnik nečega sa čijim delovanjem se uopšte nije slagao, odnosno institucije koja se umesto verskih bavila državnim pitanjima i čiji pripadnik se postaje rađanjem, a ne promišljanjem i odlukom.

„Nema Boga za onoga ko ne zna da ga nosi u sebi." (Lav Tolstoj)

1902. godine piše pismo caru Nikolaju II u kojem ga poziva da ukine privatnu svojinu vlasništva.

1910. godine piše svoj poslednji članak, „Pravo sredstvo" protiv smrtne kazne. 28. oktobra iste godine, Tolstoj je napustio Jasnu poljanu u pratnji svoje najmlađe ćerke, Aleksandre i ličnog lekara Dušana Makovickog , ali bez jasnog plana kuda da ide. Tokom putovanja razboleo se i bio primoran da prekine putovanje na maloj postaji Astapovo, gde je i umro 10. (22.) novembra.

„Kada literatra poseduje jednog Tolstoja, lako je i prijatno biti pisac; čak i kada znate da sami ništa niste postigli, da to još uvek ne postižete, ovo nije tako užasno kako bi moglo da bude, jer je Tolstoj postigao sve za svakoga. Ono što je on učinio opravdava sve nade i želje uložene u književnost." (Anton Čehov)

Dragan Matić