Anatol Frans (Jacques Anatole François Thibault) (Pariz, 16. april 1844. - Saint-Cyr-sour-Loire*, 12. oktobar 1924.), francuski književnik.
Rođen u porodici poznatog pariškog knjižara, rano ulazi u svijet knjiga, među kojima će kao književnik i bibliotekar provesti sav svoj život. Alfred Drajfusova afera, u kojoj se oštro založio za reviziju procesa, znači prekretnicu u njegovom životu i stvaranju - izlazi iz knjiške izolacije, pristupa socijalistima i prelazi na ideološki angažovanu književnost.
U prvom radoblju svog književnog rada Frans je prije svega esteta i diletant, te objavljuje stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane, u kojima, bez obzira tretira li savremenu ("Zločin Silvestra Bonarda", 1881.) ili istorijsku tematiku ("Tais", 1890., "Pečenjarnica kraljice Pedik", 1893. i dr), dominira skepticizam i esteticizam.
Nakon Drejfusove afere daje oštru društvenu kritiku u "Savremenoj istoriji"' i u nizu filozofsko-satiričkih romana ("Ostrvo pingvina", 1908., "Bogovi žeđaju", 1912, "Pobuna anđela", 1914.). Napisao je i nekoliko djela autobiografskog karaktera ('"Knjiga moga prijatelja"', 1885, '"Mali Pjer"', 1918. i dr.).
Mada nije nikad postigao široku popularnost, Frans je bio jedan od najistaknutijih književnika na razmeđu vekova i glas svijesti svoje generacije, a skepticizmom, duhovitošću i ironijom, rafiniranim smislom za ljepotu i izvanrednim stilom, privlači i danas intelektualnu književnu publiku.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1921. godinu.
Ostala djela:
* "Crveni ljiljan"
* "Život u cvatu"
Član Francuske akademije postao je 1896, na poziciji br. 38. bio je u periodu 1896-1924.